CECA JE 1999. U VREME BOMBRADOVANJA JEDVA OSTALA ŽIVA: Jedna greška američkih vojnika joj je spasila život, meta je bio Arkan
Po pisanju norveških novinara Svetlana Ceca Ražnatović 1999. godine tokom NATO bombardovanja ostala je živa zahvaljujući grešci koja se potkrala vojnicima.
Meta bio Arkan
Hans Peter Os i Rolf Videroe otkrili su ovaj podatak pre nekoliko godina, a detaljno su ga objasnili u knjizi "Ratni heroj - unutar tajne Norveške".
U noći kada je u sklopu akcije "Milosrdni anđeo" bombardovana kineska ambasada u Beogradu, kako su naveli, meta je zapravo bio Željko Ražnatović Arkan koji se u tom trenutku nalazio sa svojom suprugom Svetlanom Cecom Ražnatović.
Naime, Arkana su, prema njihovim rečima, smatrali legitimnom metom, jer je protiv njega u Hagu bila podignuta optužnica za ratne zločine.
Korišćene stare mape
7. maja 1999. godine, rakete su istovremeno pogodile hotel u kojem su bili Ceca i Arkan, ali i kinesku ambasadu na Novom Beogradu, udaljenu svega nekoliko stotina metara od ambasade.
Iako su imali prave podatke o kretanju Ražnatovića, Amerikanci su, kako pišu norveški novinari, pogodili ambasadu greškom. Koristili su stare mape.
U jeku NATO bombardovanja, muzika nije utihnula
Početkom proleća 1999. godine, dok su sirene za vazdušnu opasnost parale noć i dok su mostovi, fabrike i zgrade nestajali u dimu, Beograd je živeo jedan neobičan, prkosan kulturni život. U jeku NATO bombardovanja, muzika nije utihnula — naprotiv, postala je glas otpora, zajedništva i potrebe da se sačuva makar deo normalnosti.
Na trgovima, u parkovima i improvizovanim binama širom grada, organizovani su koncerti koji su okupljali hiljade ljudi. Najpoznatiji među njima održavani su na otvorenom, često u blizini potencijalnih meta, što je njihov simbolički značaj činilo još snažnijim. Građani su dolazili uprkos opasnosti, noseći transparente, sveće i inat koji se teško može opisati. Muzika je tada bila više od zabave — bila je poruka da život ne staje.
Zajedništvo
Umetnici su nastupali gotovo svakodnevno, bez velike produkcije, često uz minimalne tehničke uslove. Ipak, energija publike nadomeštala je sve nedostatke. Pevalo se uglas, ponekad i glasnije nego što bi razglas mogao da podnese. Između pesama, slali su se apeli za mir, ali i poruke solidarnosti i dostojanstva. Nije bilo podele na žanrove ni generacije — rok, pop, folk i alternativna scena našli su zajednički jezik u trenutku kada je to bilo najpotrebnije. Koncerti su imali i snažnu psihološku ulogu. U atmosferi neizvesnosti, oni su pružali osećaj zajedništva i privremeni beg od straha.
Ljudi su se držali zajedno, razgovarali, pevali i makar na nekoliko sati zaboravljali na zvuke eksplozija koji su odjekivali u daljini. Upravo ta potreba za bliskošću i normalnošću činila je ove događaje posebnim i duboko emotivnim.
kurir/alo